| Abstract | Cilj istraživanja
Lijekovi za dermalnu primjenu razlikuju se od lijekova koji su namijenjeni drugim putovima primjene po tome što odabir pomoćnih tvari ovisi o tome je li cilj postići sistemski ili lokalni učinak. U lijekovima za dermalnu primjenu bioraspoloživost djelatne tvari ovisi o njenim fizičko-kemijskim svojstvima, o farmaceutsko-tehnološkim značajkama pripravka, proizvodnom procesu i načinu na koji pacijent primjenjuje lijek.
Cilj ovog specijalističkog rada je opisati biofarmaceutske posebnosti lijekova za dermalnu primjenu i pridonijeti razumijevanju smjernica za pripremu dokumentacije za davanje odobrenja koje propisuje Europska agencija za lijekove (EMA), vezano za razvoj lijeka, proizvodnju, provjeru kakvoće i ispitivanja stabilnosti.
Materijali i metode
Prilikom izrade specijalističkog rada literatura je pretraživana prema temi istraživanja, predmetu istraživanja, autorima i časopisu. Literatura je pretraživana od općih prema specijaliziranim člancima pri čemu su odabrani članci i smjernice relevantne za problematiku rada. Pri pretraživanju literature i prikupljanju relevantnih podataka korištene su on-line baze podataka (PubMed, ScienceDirect, baza lijekova Agencije za lijekove i medicinske proizvode).
Rezultati U posljednjih 60 godina razvoj lijekova za dermalnu primjenu sve više napreduje i puno više se zna o djelovanju lijekova na kožu. U današnje vrijeme razvijaju se različiti nosači djelatnih tvari koji su prilagođeni potrebama pacijenata. Također, produbljeno je razumijevanje utjecaja farmaceutskog oblika lijeka na obim isporuke lijeka do ciljanog mjesta djelovanja, te na djelotvornost i sigurnost primjene lijeka.
Na tržištu su dostupni brojni sustavi za dermalnu primjenu, ali ograničeni su na određene djelatne tvari. Daljnje napredovanje u razvoju lijekova za dermalnu primjenu ovisi o mogućnosti prevladavanja problema povezanih s permeabilnošću kože i s iritacijom kože uzrokovane djelatnom i/ili pomoćnim tvarima. Razvoj novih tehnologija koje bi povećale permeabilnost i smanjile iritaciju kože, omogućio bi korištenje hidrofilnih molekula, makromolekula i konvencionalnih djelatnih tvari za nove terapijske indikacije u pripravcima za dermalnu primjenu.
Zaključak
Lijekovi za dermalnu primjenu velik su izazov za proizvođače lijekova s obzirom na kožnu barijeru čija je primarna uloga zaštititi tijelo od vanjskih utjecaja. Stoga je poznavanje strukture i funkcije kože ključno u razvoju lijekova za dermalnu primjenu. Razvoj lijekova za dermalnu primjenu temelji se na prilagodbi prijenosa kroz kožu izborom odgovarajućih podloga i korištenjem suvremenih farmaceutskih oblika za dermalnu primjenu (nanosustavi).
Zahtjev za davanje odobrenja za lijekove za dermalnu primjenu u Europskoj uniji može biti podnesen prema Article 8(3) Direktive 2001/83/EC (cjelovita dokumentacija) ili prema Article 10(3) Direktive 2001/83/EC (hibridna aplikacija). U postupku razvoja hibridnih/generičkih lijekova glavna strategija je „kopiranje“ kvalitativnog i kvantitativnog sastava referentnog lijeka, a najveći izazov je dokazivanje terapijske ekvivalencije. |
| Abstract (english) | Objectives
Difference between drugs for dermal use and drugs that are intended for other routes of administration is that the selection of excipients depends on whether the goal is to achieve a systemic or local effect. In drugs for dermal use bioavailability of the active substance depends on its physical-chemical properties, pharmaceutical-technological features of the preparation, production process and way the drug is administered by a patient.
The aim of this paper is to describe biopharmaceutical peculiarities of drugs for dermal use and contribute to the understanding of guidelines for preparation of documentation for marketing authorisation laid down by the European Medicines Agency (EMA), which are related to drug development, production, quality control and stability testing.
Materials and methods
Literature search was done by topic and subject of research, authors and journals, from general to specialized articles and guidelines relevant for the problem of the final paper. During literature search and collection of relevant data, on-line databases were used (PubMed, ScienceDirect, medicinal products database of the Agency for Medicinal Products and Medical Devices).
Results
Over the past 60 years topical delivery of drugs has become much more widely understood and much more is now known about the disposition of drugs in the skin. Today, different dermatological vehicles that are tailored to patients’ needs are produced. Additionally, better is appreciated how the formulation may affect rates of drug delivery, and ultimately, its efficacy and safety.
On the market numerous systems for dermal use are available, but they are restricted to specific active substances. Further progress in the development of drugs for dermal use depends on the possibilities of overcoming the problems associated with the permeability of the skin and the skin irritation caused by the active substance and/or excipients. The development of new technologies that would increase the permeability and reduce skin irritation, would allow the use of hydrophilic molecules, macromolecules and conventional active ingredients for new therapeutic indications in preparations for dermal use.
Conclusion
Drugs for dermal use are big challenge for drug manufacturers due to the skin barrier whose primary role is to protect the body from external influences. Therefore, knowledge of the structure and function of the skin is crucial in the development of drugs for dermal use. Development of these drugs is based on the adjustment of transmission through the skin by choosing appropriate vehicles and on the use of modern pharmaceutical forms for dermal use (nanosystems).
Application for granting marketing authorisation for drugs for dermal use in EU can be submitted according to Article 8(3) of Directive 2001/83/EC (full dossier) or according to Article 10(3) of Directive 2001/83/EC (hybrid application). In generic drug development, main strategy is „copying“ of qualitative and quantitative composition of reference product and greatest challenge is demonstration of therapeutic equivalence. |
