Abstract | Multipla skleroza (MS) je kronična, upalna, demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava. Uglavnom se dijagnosticira u dobi između 20. i 40. godine starosti. Posljedica demijelinizacije su različiti neurološki simptomi koji se progresijom bolesti pogoršavaju, i koji u većoj ili manjoj mjeri uzrokuju invalidnost. Bolest ima značajan negativan utjecaj na kvalitetu života bolesnika te predstavlja socioekonomski problem i za cijelu zajednicu.
Cilj istraživanja: Cilj ovog rada bio je prikupiti što više podataka iz znanstvene i stručne literature i na temelju njih kritički prikazati mogućnosti liječenja bolesnika oboljelih od MS-a, s naglaskom na farmakološko djelovanje lijekova koji se koriste u liječenju ove bolesti.
Materijal/Ispitanici i metode: U izradi rada korišteni su podaci iz znanstvenih i stručnih časopisa i podaci objavljeni na stranicama regulatornih agencija prikupljenih pretragom interneta (koristeći PubMed, Medline, Medscape, ScienceDirect, American Journal of Managed Care, Micromedex, Psychiatrist.com, stranice Europske agencije za lijekove i
Američke Agencije za hranu i lijekove), te stručne knjige.
Rezultati: Liječenje MS-a ovisi o obliku i kliničkoj fazi bolesti, te stupnju onesposobljenosti. Obzirom da se MS ne može spriječiti niti se bolest može izliječiti, glavni ciljevi terapije usmjereni su na liječenje relapsa, usporavanje progresije bolesti, ublažavanje simptoma i rehabilitaciju. Trenutno dostupni imunomodulacijski lijekovi namijenjeni su uglavnom za
liječenje bolesnika s relapsno-remitirajućim oblikom MS-a i klinički izoliranim sindromom, dok je manje očita njihova korist u liječenju sekundarno-progresivne MS. Imunomodulacijski lijekovi nisu se pokazali učinkovitima u liječenju MS-a bez prisutnog relapsa, poglavito u liječenju primarno-progresivnog oblika, tako da se u ovih bolesnika liječenje uglavnom svodi
na olakšanje simptoma.
Zaključak: U proteklih 2 desetljeća došlo je do značajnog napretka u mogućnostima liječenja MS-a, s osobitim uspjehom u ublažavanju upalnih aspekata bolesti. Premda se ovakvim liječenjem smanjuje učestalost relapsa i na taj način usporava progresija bolesti, još se uvijek ne može postići potpuni izostanak novih epizoda pogoršanja bolesti. Prilikom propisivanja
terapije treba uzeti u obzir relativnu učinkovitost imunomodulacijskih lijekova, rizik nastanka potencijalno ozbiljnih nuspojava, podnošljivost lijeka i preferencije bolesnika. Glavni ciljevi budućih istraživanja liječenja bolesnika s MS-om su pružanje individualizirane, djelotvornije terapije povoljnijeg sigurnosnog profila i prihvatljivijeg načina primjene. |
Abstract (english) | Multiple sclerosis (MS) is a chronic, inflammatory, demyelinating disease of the central nervous system typically diagnosed between the ages of 20-40 years. Various neurological symptoms occur as a result of demyelination, worsen over time, and cause disability. The disease has a major negative impact on patients’ quality of life, with considerable social impact and economic consequences.
Objectives: The aim of this review was to gather data from scientific literature on treatment options for MS, with emphasis on the pharmacological action of the drugs used in the management of the disease, and to provide a critical assessment of those data.
Material/Patients and Methods: The information was collected from scientific journals and healthcare authority websites via electronic search (using PubMed, Medline, Medscape, ScienceDirect, American Journal of Managed Care, Micromedex, Psychiatrist.com, the European Medicines Agency, Food and Drug Administration), and professional books.
Results: The treatment for MS depends upon the disease form, the clinical phase of the illness, and disability caused by the disease process. There is no available prevention or cure for MS, and the main goals of therapy include the treatment of relapses, prevention of disease progression, management of symptoms, and rehabilitation. The current disease-modifying therapy (DMT) is available mainly for the patients with relapsing-remitting MS and clinically
isolated syndrome, while the benefit of available therapies for secondary-progressive MS is less obvious. The present DMT has not proven effectiveness in the treatment of MS without relapses, especially in the primary-progressive form, and the treatment of these patients is mostly limited to symptom relief.
Conclusion: Treatment of MS has undergone a revolution over the past 2 decades, with significant progress on the amelioration of inflammatory aspects of MS. Although DMT reduces the frequency of relapses, and thus slows down the progression of the disease, the complete absence of new episodes of disease exacerbation is still not achieved. While
prescribing therapy, relative efficacy of DMT, potentially severe adverse events, tolerability issues and patient's preferences must be considered. The main goals of further research are to provide the patients an individualised, effective therapy with a more favourable safety profile and acceptable route of administration. |