Naslov Monoklonska protutijela: humanizacija i imunogenost Autor Ela Milčić Mentor Gordana Maravić Vlahoviček (mentor)Član povjerenstva Karmela Barišić (predsjednik povjerenstva)Član povjerenstva Sandra Šupraha Goreta (član povjerenstva)Član povjerenstva Beata Halassy (član povjerenstva)Ustanova koja je dodijelila Sveučilište u Zagrebu Datum i država obrane 2016, Hrvatska Znanstveno / umjetničko BIOMEDICINA I ZDRAVSTVO Sažetak Cilj istraživanja: Cilj ovog specijalističkog rada je pružiti sveobuhvatan pregled terapeutskih monoklonskih protutijela, kako odobrenih za terapijsku primjenu, tako i onih u razvoju, s posebnim osvrtom na njihovu imunogenost i humanizaciju te napraviti pregled suvremenih metoda koje se koriste za dobivanje i analizu monoklonskih protutijela i njihovih inačica sa što većim udjelom humanih sekvenci kako bi se smanjila njihova imunogenost.
Materijali i metode: Ovim radom dan je opći pregled liječenja monoklonskim protutijelima te njihov povijesni razvoj. Pregledom znanstvene literature detaljnije su opisane karakteristike pojedinih skupina monoklonskih protutijela i terapijska primjena. Iznesen je pregled dosadašnjih saznanja i metoda za dobivanje monoklonskih protutijela te problemi imunogenosti na koje se nailazilo prilikom njihove primjene. Opisana je imunogenost pojedinih skupina monoklonskih protutijela, utjecaj imunogenosti na njihovu terapijsku uspješnost te kako je humanizacija utjecala na smanjenje njihove imunogenosti. Razmotreni su svi čimbenici koji mogu dovesti do imunogenosti monoklonskih protutijela te načini i metode koje se koriste za njezino predviđanje i umanjivanje. Ujedno su opisana monoklonska protutijela i njihove inačice nove generacije s terapijskim potencijalom i optimiziranim svojstvima, kao i metode za njihovo dobivanje.
Rezultati: Uvođenjem humanih sekvenci u monoklonska protutijela smanjuje se njihova imunogenost. Iako mišja monoklonska protutijela imaju veliku ulogu u dijagnostici, kao strana tijela uljudskom tijelu u većini slučajeva izazivaju imunosnu reakciju zbog svog imunogenog potencijala te je njihova upotreba ograničena. Kimerizacijom se smanjila imunogenost monoklonskih protutijela, iako i kimerna protutijela mogu izazvati nastanak protutijela na lijek. Također imaju dulje vrijeme poluživota od mišjih te mogu imati efektorske funkcije. Daljnje smanjenje imunogenosti se postiglo dodatnom humanizacijom monoklonskihIVprotutijela te su humanizirana monoklonska protutijela značajno pridonijela današnjem terapijskom uspjehu monoklonskih protutijela. Suprotno očekivanjima, potpuna humanizacija ne dovodi do izostanka imunogenosti, a stopa imunosne reakcije kod primjene humanih protutijela se ne razlikuje značajno od humaniziranih. Imunosni odgovor je usmjeren na dijelove monoklonskih protutijela životinjskog porijekla, no imunogenost humaniziranih i humanih protutijela potječe od regija koje određuju komplementarnost (engl. complementarity determining region, CDR), dok postoji tolerancija na humani okvir varijabilnog dijela monoklonskih protutijela u kojima se nalaze CDR regije. Imunogeni potencijal se može ukloniti modifikacijom CDR regija, ali time se smanjuju afinitet i specifičnost vezanja monoklonskog protutijela te se mogu stvoriti novi epitopi.Ne postoje ispitivanja in vitro i ispitivanja na životinjama koja mogu adekvatno ocijeniti imunogenost te su i dalje relevantni jedino podaci iz kliničkih ispitivanja i praćenja bolesnika. Postojeći podaci o imunogenosti dobiveni su različitim metodama različite osjetljivosti te je otežana usporedba podataka za različita terapeutska protutijela. Na imunogenost mogu utjecati brojni drugi čimbenici osim stupnja humanizacije, poput obrasca glikozilacije i prisutnosti agregata, koji se moraju istražiti, predvidjeti i minimizirati prilikom razvoja monoklonskih protutijela.
Zaključak: Imunogenost monoklonskih protutijela se ne može apsolutno izbjeći, može se samo svesti naminimum. Pojava imunosnog odgovora uvelike ovisi o primijenjenom lijeku, ali i o pojedincu na kojega se primjenjuje lijek te ne postoji univerzalna formula već terapiju treba individualizirati i racionalizirati. Kod izostanka imunogenosti ne može se uvijek utvrditi uzrok. To može biti odlika ciljanog antigena, stanja bolesnika, doze ili jedinstveno svojstvo monoklonskog protutijela. Monoklonska protutijela danas imaju široku primjenu, a razvojem monoklonskih protutijela nove generacije i raznih inačica njihova će se primjena širiti. Stoga se imunogenost mora dobro poznavati, mora postojati mogućnost za njeno adekvatno ispitivanje te ne smije ograničiti primjenu monoklonskih protutijela.
Sažetak (engleski) Objectives: The aim of this work is to provide a comprehensive overview of therapeutic monoclonalantibodies, both of the ones approved for therapeutic use, as well as of those in development, with special emphasis on their immunogenicity and humanization. The aim is also to provide an overview of contemporary methods used to obtain and analyze monoclonal antibodies and their variants with a greater proportion of human sequence as means of reduction of their immunogenicity.
Materials and methods: A general overview of the monoclonal antibodies treatment and their historical development was presented. The scientific literature was used for the review of the characteristics of individual groups of monoclonal antibodies and their therapeutic use. An outline was provided of current knowledge and methods for the production of monoclonal antibodies and of immunogenicity problems encountered during their use. The immunogenicity of certain groups of monoclonal antibodies was described, the impact of immunogenicity on their therapeutic success and how humanization affected the reduction of immunogenicity. All the factors that can lead to immunogenicity of monoclonal antibodies and means and methods used for its prediction and minimization were considered. In addition, the next generation variants of monoclonal antibodies were described with special emphasis on their therapeutic potential and optimized properties, as well as methods for obtaining them.
Results: Introduction of human sequences into monoclonal antibodies decreases their immunogenicity. Although murine monoclonal antibodies have an important role in diagnostic purposes, their use is limited as foreign bodies in human body in most cases they cause an immune response due to their immunogenic potential. Chimerization reduces the immunogenicity of monoclonal antibodies even though chimeric antibodies can cause the formation of anti-drug antibodies. They also have a longer half-life than murine and can have effect or functions. Further reduction of immunogenicity was achieved by further humanization of monoclonalantibodies. Humanized monoclonal antibodies significantly contributed to today's therapeutic success of monoclonal antibodies. Contrary to expectations, complete humanization does not lead to the absence of immunogenicity, and the rate of the immune response to a fully human antibody is not significantly different from the rate of the immune response to a humanized antibody. The immune response is directed towards the parts of the monoclonal antibodies of animal origin. However, the immunogenicity of the humanized and fully human antibodies originates from the complementarity determining regions (CDR), while there is a tolerance to the human framework of variable domain of monoclonal antibodies which contains CDRs. Immunogenic potential can be further decreased by modifying CDR regions, however this also reduces the affinity and specificity of a monoclonal antibody and can cause a generation of new epitopes. There are no in vitro and animal tests that can adequately evaluate the immunogenicity of monoclonal antibodies and the only results that are still relevant are results obtained from clinical studies and monitoring of the patients. Comparison of data for different therapeutic antibodies remains difficult since the available data on immunogenicity were obtained by different methods of variable sensitivity. Immunogenicity can be affected by many other factors besides the degree of humanization, like glycosylation and the presence of aggregates. These factors must be examined, predicted and minimized when developing monoclonal antibodies.
Conclusion: Immunogenicity of monoclonal antibodies cannot be completely eliminated, it can only be reduced to a minimum. The presence of the immune response is largely dependent on the applied medicine, but also on the individual to which the medicine is applied. There is no universal formula and the treatment should be individualized and rationalized. In the absence of immunogenicity it is not always possible to determine the cause - it may be a feature of the target antigen, the state of the patient, the applied dose or a unique feature of the monoclonal antibody. Today monoclonal antibodies are widely used, and the development of monoclonal antibodies of the next generation and their variants will expand their application. Therefore, immunogenicity should be well studied, there should be a possibility for its adequate testing and it should not limit the use of monoclonal antibodies.
Ključne riječi
monoklonska protutijela
imunogenost
humanizacija
Ključne riječi (engleski)
monoclonal antibodies
immunogenicity
humanization
Jezik hrvatski URN:NBN urn:nbn:hr:163:912991 Studijski program Naziv: Razvoj lijekova Vrsta resursa Tekst Način izrade datoteke Izvorno digitalna Prava pristupa Otvoreni pristup Uvjeti korištenja Datum i vrijeme pohrane 2017-01-12 16:52:48
